Kaže da italijanski automobili imaju lice, dušu i srce, a, inače, ko vozi automobil iz Italije i zimi hoda u sandalama jer curi na sve strane. Francuzi su imali devizu „radimo automobile na način da ljudi prežive, a vozilo ne mora“, a Nijemci... Razgovor je počeo sa automobilima, ali vrlo brzo su se vratili na temu prostora, tačnije arhitekture. Razgovarali su o arhitekturi prije 1992. godine, gradnji bob-staze za Olimpijske igre u Sarajevu slavne 1984, o godinama koje je proveo kao nastavnik konstrukcija na Arhitektonskom fakultetu, o iskustvu koje je stekao radeći u Njemačkoj i u Velikoj Britaniji, u kakvoj bi kući želio živjeti i šta je njemu arhitektura. Koliko je naš mentalitet i naša najveća kočnica, arhitekti i suradnici otkrivaju u razgovoru, a nude i svoje definicije poput one da su konstrukcije anatomija ili CT objekta. Uz sjećanja na gradnju bob-staze Zecov sugovornik priznaje da je njegov najčešći odgovor na pitanje kako su je napravili bio: "Oklagijom". I obojica se slažu, arhitekta se nikada ne treba braniti, arhitekta je predvodnik potpuno svjestan da ljepota objekta stanuje u detalju ali i da je arhitektura poziv, puno manje posao, a više način života i promišljanja.